Svima nama se ponekad desi da kada razmišljamo o nekoj osobi, ta osoba ili nas nazove ili je ubrzo negde sretnemo. Isto tako osetimo radost ili neki drugi osećaj, bez trenutnog opravdanja, kada se nekoj bliskoj osobi ili članu porodice događa nešto neobično. Osećaj je po karakteru istovetan događaju, ako se bliskoj osobi događa nešto pozitivno i mi osećamo zadovoljstvo i ako se dešava nešto negativno mi se osećamo tugu, potištenost ili napetost. To dokazuje da mi, bez obzira na fizičku udaljenost, imamo stalnu komunikaciju sa dragim osobama, komunikaciju koje nismo uvek svesni već samo u situacijama kao prethodno opisanim. Takvi osećaji koji su danas retkost, ali koje je svako bar jednom osetio, u budućnosti će biti sasvim normalna pojava. Ta sposobnost će značajno unaprediti međuljudske odnose i razumevanje. Ispočetka će se ta sposobnost pripisivati pojedincima da bi se na kraju kada bude prisutna kod svih osoba prihvatila kao nešto sasvim normalno kao što je sada normalna verbalna komunikacija.